„Pišem iz istog razloga zbog kojeg i dišem – da to ne činim, umro bih."
Asimov je jedan od najznačajnijih pisaca znanstvene fantastike, rođen je u Rusiji, 2. siječnja 1920. godine.
Imao je tri godine kad je s roditeljima emigrirao u Ameriku. Nikad nije naučio ruski jezik jer su njegovi roditelji govorili samo engleski i jidiš. Diplomirao je i doktorirao biokemiju na Kolumbijskom sveučilištu. Iako piše velik broj ZF djela, 1979. godine započinje raditi kao sveučilišni profesor na Bostonskom sveučilištu. Bio je humanist i racionalist, član demokratske stranke, zagovornik jednakosti spolova, a vrlo je rano počeo pisati o problemima ozonskog omotača i globalnom zatopljenju.
Kao autor, suautor i urednik stvorio je oko 500 knjiga. Njegova su najpoznatija djela serijali o robotima, Galaktičkom carstvu i Fondaciji. Autor je tri osnovna zakona robotike, koji su se prelili iz njegove mašte u knjige te su ih prihvatili mnogi znanstvenici koji se bave robotikom:
1. Robot ne smije povrijediti ljudsko biće ili zbog neaktivnosti uzrokovati povredu ljudskog bića.
2. Robot mora slušati naredbe ljudskih bića, ako se ne protive prvom zakonu robotike.
3. Robot mora štititi svoje postojanje sve dok se njegove radnje ne suprotstavljaju prvom i drugom zakonu.
Nekoliko je filmova snimljeno prema Asimovljevim djelima, a preporučio bih Mojih 200 godina, čiju najavu možete vidjeti u video isječku, a možete pročitati i ulomak prvog poglavlja iz prve knjige serijala o Fondaciji.
Preludij u Fondaciju - I.1. poglavlje
Potiskujući mali napad zijevanja, Cleon reče: „Demerzel, jesi li slučajno čuo za čovjeka imenom Hari Seldon?
Cleon je u tom trenutku bio car tek deset godina i ponekad je, u službenim prigodama, kad bi se obukao u nužnu nošnju s carskim oznakama, uspijevao izgledati uzvišeno. Tako je, primjerice, izgledao na holografiji koja je stajala u niši zida iza njega. Bila je postavljena tako da jasno dominira nad ostalim nišama u kojima su bile holografije njegovih predaka.
Holografija nije bila baš najtočnija, jer, iako je Cleonova kosa i u stvarnosti i na hologramu bila jednako svijetlosmeđa, na holografiji je bila nešto gušća. Na njegovom pravom licu bila je neka mala asimetrija, jer mu se lijeva strana gornje usnice podizala nešto više od desne, što se nije baš vidjelo na hologramu. A kad bi ustao i stao pokraj holograma, vidjelo bi se da je dva centimetra niži od metra i osamdeset tri centimetara kolikim ga je prikazivala slika — i možda malo deblji.
Naravno, holografija je bila službeni portret s krunidbe, a u ono je vrijeme bio mlađi. Još je izgledao mlad i bio prilično zgodan, a kad ne bi bio u nemilosrdnom zagrljaju službenog protokola, bilo je neke neodređene dobroćudnosti na njegovu licu.
S prizvukom poštovanja koji je brižno njegovao, Demerzel reče: „Hari Seldon? Ime mi nije poznato. Bih li ga morao poznavati?"
„Sinoć mi ga je spomenuo ministar znanosti. Mislio sam da ćeš znati."
Demerzel se malo namršti, ali samo malo, jer u nazočnosti Veličanstva se ne mršti.
„Veličanstvo, ministar znanosti trebao je o tom čovjeku govoriti meni kao kancelaru. Ako vas počnu svaki dan sa svih strana bombardirati..."
Cleon podiže ruku i Demerzel odmah ušuti.
„Molim te, Demerzel, ne mogu uvijek podnositi formalnosti. Sinoć sam na prijemu prišao ministru i s njime porazgovarao nekoliko riječi i on je to lanuo. Nisam ga mogao ne poslušati, a i drago mi je što jesam, jer je zanimljivo."
„U kom smislu zanimljivo, Veličanstvo?"
„Pa ovo više nisu ona vremena kada su znanost i matematika bili u velikoj modi. Čini se da je zanimanje za njih nekako odumrlo, možda i zato što je, zar ne, sve već otkriveno. Ali čini se da se još uvijek može dogoditi ponešto zanimljivo. Ako ništa drugo, bar su mi rekli da je zanimljivo."
„Tko kaže, Veličanstvo? Ministar znanosti?"
„Da. Rekao je da taj Hari Seldon sudjeluje na nekom skupu matematičara koji se održava ovdje, na Trantoru — navodno to, iz nekog razloga, organiziraju svake desete godine — i još kaže da je taj Seldon dokazao kako se matematički može predvidjeti budućnost.
Demerzel si dopusti mali osmijeh. „Ili se zabunio ministar znanosti, koji nije baš najbistriji, ili matematičar griješi. Naravno da je predviđanje budućnosti dječja maštarija o čarolijama." „Demerzel, je li baš tako? Ljudi vjeruju u takve stvari." „Veličanstvo, ljudi vjeruju u svakakve stvari."
„Ali vjeruju u ovakve stvari. Dakle nije važno je li predviđanje budućnosti točno ili ne. Kad bi mi matematičar predvidio dugu i sretnu vladavinu, doba mira i blagostanja za Carstvo — ej, zar to ne bi bilo dobro?"
„To bi, naravno, bilo vrlo ugodno čuti, ali, Veličanstvo, čemu bi moglo poslužiti?"
„Jasno, kad bi to ljudi povjerovali, prema tome bi se i ponašali. Mnoga su se proročanstva pretvorila u stvarnost samim time što se u njih vjerovalo. To su ona 'proročanstva koja se sama ispunjavaju'. I doista, kad o tome bolje razmislim, to si mi jednom objasnio baš ti."
„Vjerojatno jesam, Veličanstvo," reče Demerzel. Pogledom je pažljivo pratio cara, kao da procjenjuje koliko si može dopustiti. „Ali ako je tako, to bi proročanstvo mogao izreći bilo tko." „Demerzel, ne bi se svima jednako vjerovalo. Ali matematičara koji svoje proročanstvo može poduprijeti matematičkim formulama i terminologijom, nitko ne bi razumio, ali bi mu svi vjerovali."
Demerzel reče: „Veličanstvo, vi ste to, kao i obično, dobro objasnili. Teška su vremena i možda bi vrijedilo umiriti ljude na način koji ne traži ni novac ni vojne napore — što je u zadnje vrijeme učinilo malo koristi i mnogo štete."
„Upravo tako, Demerzel," uzbuđeno reče car. „Upecaj tog Harija Seldona. Ti tvrdiš da imaš svoje konce u svakom dijelu ovog burnog svijeta, pa i tamo kamo se moji vojnici ne usuđuju poći. Povuci neki od tih konaca i dovuci tog matematičara. Da ga vidimo."
„Učinit ću to, veličanstvo," reče Demerzel, koji je već držao Seldona na oku i u sebi se podsjetio da mora pohvaliti ministra znanosti za dobro obavljen posao.