Nema napretka, nema razvoja; ali ipak ima. Postoji neka tajanstvena preobrazba, što se može pratiti skoro u korak, nešto neizrecivo, sporo, posve sporo rasplitanje i približavanje okončanju. Bilo bi pretjerano to zvati napretkom ili razvojem. Ljudski bitak ni danas nije savršeniji nego što je bio kad su na egipatskom jeziku napisali iskonske riječi. Na površini se ništa nije promijenilo; ali ispod površine krećemo prema nečemu. O tom napretku uzalud ispitujemo prokletu povijest; ne umije odgovoriti.
Čovječanstvo
je prije pet tisuća godina stajalo na istom mjestu i nikad neće stajati
na drugom mjestu. Prokleta povijest ne poznaje promjenu, razvoj, samo
besmislenu gužvu. Žuri se na mjestu. Ali u blagoslovljenoj povijesti
može se svakako prepoznati osobito kretanje, nepriznato ali neposredno
iskustveno. U
izvanjskostima ljudski je život uvijek bio kao danas: glad, rat, zbrka,
bolest, sukob, bijeda, patnja. Ali, ispod izvanjskosti, u toj mističnoj
preobrazbi, što je zovemo blagoslovljenom povijesti, otada otkad su
prve riječi zapisali, prošlo je pet tisućljeća. Možda pojedinačno nismo
više- cjelina je ipak više. Nekako je mekša i slađa, prhkija i
topivija, gušća i vatrenija. Zrelija. Sve je teže živjeti i sve je teže
rastati se od života. Dok se pojedinačni ljudi u ozbiljnosti svojih
vrijednosti i ideja ništa nisu promijenili, cjelina ljudskog postojanja ispod
površine, u dubinama, u zbiljskoj povijesti čovječanstva približila se
stvarnom cilju. To što zovemo blagoslovljenom poviješću nije drugo nego
stalno neprekinuto uzdizanje bitka, nezaustavljivi put
čovječanstva prema proslavi. U tom procesu svaki kasniji trenutak je
viši od prijašnjeg; svaka godina je očito viša od prijašnje. Od zapisa Tabulae Smaragdine
Hermesa Trismegistosa* prošlo je pet tisućljeća. Od toga je vremena
čovjekov bitak prešao pet tisuća milja prema svom konačnom cilju. O
prevaljenom putu vanjska povijest ne daje nikakvu sliku, niti zna dati,
niti može dati. Prijeđeni se put može prikazati samo simbolički.
Simbolički – glazbeno. Glazba je tajna pomoću koje shvaćam kako umijem uz
iste teme čuti uvijek nešto drugo.Teme koje se mogu čuti su uvijek
iste, uvijek će ostati iste i nikad se neće promijeniti; ali uvijek i
nanovo u drugom tonalitetu, pojavljuju se uvijek u drukčijoj
varijaciji, u drukčijoj ritmičkoj formuli i mjeri: stalno u sve novim i
novim inverzijama, kombinacijama, uz drukčiju pratnju, u drugim
frazama, drukčije harmonizirane – i dok se fuga milijarda fraza svečano
valja prema konačnom raspletu i dok stalno raste očekivanje i napetost
i uzbuđenje je sve veće, glazba sa svojim osobitim sugestivnim
sredstvima daje naslutiti konačni korak, umije uputiti na izjednačenje,
daje naslutiti krajnji cilj i pripremu za njega. Do odgovarajuće faze svjetske
povijesti možemo doći samo putem iskustva glazbenih simbola. Samo putem
glazbenih simbola možemo doznati da ljudski bitak ne napreduje i ne razvija
se, nego se na tajanstven način u neprestanoj transformaciji poput vira
vrti i u sebi kuha konačno rješenje. Samo glazba daje naslutiti da se
promjena ne može mjeriti, jer se ne zbiva u ravnoj liniji nego po redu
brojeva; ali ne na temelju datuma, nego po aritmetičkoj progresiji
skrivenoj u glazbi.Tijekom
vremena ni pojedinačni čovjek ni čovječanstvo u cjelini nisu postali ni
pametniji, ni bolji, ni sretniji, ni inteligentniji. Postali su
zreliji. Novalis kaže: „ Čovjek ne čini drugo nego se neprestano vraća
kući.“ Ni čovječanstvo ne čini drugo. Našem konačnom stizanju kući
bliži smo pet tisuća godina. Cijela golema simfonija zapravo ima jednu glavnu temu. Tema je beskrajno jednostavna. Cijela je samo to: postati čovjekom. -
Kao da nitko od nas još nije čovjek. Kao da samo želimo biti ljudi, i
kao da živimo samo od predujma našeg pretpostavljenog ljudskog bitka.
Osobita bića! U konačnom raskidu sa životinjskim i duhovnim svijetom,
sami, živimo u sebi, srodstvo ne držimo ni prema dolje ni prema gore,
ali to biće koje je u dubini naših srdaca čovjek nismo uspjeli dostići
i ozbiljiti. Nitko od nas ne živi za danas, i danas, i u
trenutku. Svi danas živimo sutra – sutra: prekosutra. Svoju sudbinu
bacamo u budućnost: vjerujemo sutra ćemo stići tamo gdje će se konačno
moći zbiljski živjeti: Jer nitko ne misli ozbiljno da je to što danas
radi život pune vrijednosti. Ugrađeni smo u neprestanu žurbu i brigu
prema nedostignutom ljudskom bitku. Ništa nas ne zadovoljava, ništa nas
ne smiruje, ni osjetilni užitak, ni bogatstvo, ni slava, ni moć. Treba
nam pravi bitak; hoćemo postati pravi ljudi. Ljudsko srce oplođeno
vlastitom slikom nebrojenih tisućljeća trudno je i bremenito: sobom.
Već užasni niz godina želi roditi sebe, nemjerljivom mukom i potresnom
upornošću. U tome što se dosad dogodilo to je jedino važno; u tome što
će se dogoditi to je jedino zanimljivo; to je ono što me u drugom
čovjeku zanima; to je u knjizi, u kipu, u glazbi jedino privlačno. To
je ono što u riječima hoću čuti – to i ništa drugo. Sve drugo je
dosadno, nezanimljivo, ravnodušno i nebitno.
( Anthologia humana, Uvod - Béla Hamvas )
* Hermes Trismegistos , Triput velik Hermes, grčko ime egipatskog božanstva mudrosti Thota. Tabula Smaragdina je kozmogonijski inicijacijski tekst. Pretpostavlja se da je nastao u 5. tisućljeću pr. Kr.