Cijelo se čovječanstvo priprema stopiti u jednu dušu, koja je lakovjerna, zaostala, despotska, ne zna misliti, voljeti, samo strahovati, drhtati, mahnitati i uglavnom uništavati; jer je zadaća gomile razaranje kulture.

Mađarski pisac, filozof i društveni kritičar Bela Hamvas rođen je u Eperjesu, današnjem Prešovu u Slovačkoj, 23. ožujka 1897. godine. Veći broj njegovih djela objavljen je posthumno, a pojedini su rukopisi i danas nedostupni javnosti.

Otac mu je bio protestantski svećenik, novinar, pisac te učitelj njemačkog i mađarskog jezika. Godine 1898. cijela obitelj seli u Bratislavu, gdje 1915. godine Bela završava osnovno obrazovanje. Iste se godine upisuje u kadetsku školu te uskoro upoznaje strahote rata. Na ukrajinskom je bojištu ranjen, doživljava živčani slom i ubrzo je poslan u Budimpeštu na liječenje. Oporavlja se i zatim dobiva premještaj po službenoj dužnosti u Italiju. Ne uspijeva doći do bojišnice jer je vlak kojim je putovao dignut u zrak, a on sam ranjen krhotinom, poslan na liječenje te otpušten iz vojske. Prije otpusta odbija primiti odlikovanje. Novostvorena Čehoslovačka zatražila je od svojih građana zakletvu vjernosti domovini, što njegov otac odbija, stoga se obitelj prisilno iseljava u Budimpeštu. Bela Hamvas upisuje Univerzitet Peter Pazmany, na kojemu studira njemački i mađarski jezik. Izdržava se objavljujući novinarske eseje i prevodeći svakovrsna djela, što je smatrao ponižavajućim poslom, ali ga je morao raditi jer je njegov otac od 1924. godine bio u mirovini. Kao knjižničar zapošljava se 1927. godine i na tom se radnom mjestu zadržava sve do Drugoga svjetskog rata. Nije uspio izbjeći novi svjetski rat te biva čak triput mobiliziran, a tijekom opsade Budimpešte, 1945. godine, dezertira. U to je vrijeme Budimpešta razarana učestalim granatiranjem, a jedna eksplozivna naprava pogađa i njegov stan te mu uništava mnogobrojne rukopise i knjige iz područja filozofije, psihologije, društvenih znanosti, koje je godinama skupljao. Ostaju sačuvana djela koja je povremeno izdavao tijekom novinarske karijere, knjiga Nevidljivo zbivanje, objavljena 1943. godine te njegovo najznačajnije, životno djelo - Scientia sacra. U Mađarskoj je kao pisac uvijek imao moćne neprijatelje: prije Drugoga svjetskoga rata bili su to klerikalni krugovi, a nakon njega komunisti, koji preuzimaju vlast u svim strukturama društva. Odbojnost vlasti prema svom djelu uvelike je osjetio 1948. godine nakon objave djela Revolucija u umjetnosti: Apstrakcija i nadrealizam u Mađarskoj. Svojim stavovima suprotstavlja se lažnom entuzijazmu nove vlasti, gubi mjesto knjižničara i dospijeva na crnu listu komunističke partije. Nastupa najteže i najplodnije razdoblje Hamvaseva života. Gubi bilo kakvu mogućnost zaposlenja u akademskim krugovima, ali ga to ne pokoleba. U nastaloj situaciji vidi priliku za usavršavanjem. Izdignuvši se iznad svega, Hamvas uspijeva pronaći ravnotežu. Povlači se u jednu šumsku kuću, obrađuje zemlju, radi kao nadničar, skladištar, električar, ekonom... i tako do odlaska u mirovinu, 1964. godine kada se potpuno posvećuje obrađivanju svoga vrta. Istovremeno neobuzdano piše - nastavlja rad na svojim djelima i prevodi s grčkog, hebrejskog i sanskrta. Umire 7. studenoga 1967. godine od mišje groznice. Njegova smrt nije zabilježena.

Bela je Hamvas moć svojega pera usmjerio pisanju eseja, književnoznanstvene forme u koju je s lakoćom utkao svoje životne stavove i filozofska promišljanja. Prvi eseji izlazili su mu u Mađarskom Hiperionu tijekom 1936. godine. Slijedi Duh i egzistencija, objavljen 1941. godine, a 1943. godine objavljuje zbirku eseja Nevidljivo zbivanje. Sagledavanje i doživljavanje duhovne krize čovječanstva u doba rata usmjerilo ga je izučavanju svetih knjiga Dalekog istoka, što je rezultiralo začetkom njegova životnoga djela, kasnijom zbirkom Scientia sacra, u kojoj  Hamvas sakralnost promišlja kao sintezu različitih sakralnih tradicija istodobno univerzalnih i jedinstvenih. Izdavanje spomenutog djela Revolucija u umjetnosti: Apstrakcija i nadrealizam u Mađarskoj nagnalo je marksističkog ideologa Gyorgyja Lukacsa da ga javno napadne, što je rezultiralo stvaralačkom, egzistencijalnom i društvenom marginalizacijom Bele Hamvasa. Od toga trenutka nije mogao objaviti ni retka. Nitko o njemu nije smio nešto napisati. Kao da nije postojao. Njegovo se ime ne spominje ni u Novom mađarskom leksikonu, objavljenom 1960. godine. Ne spominje ga se ni u Povijesti mađarske književnosti (1964. - 1966.). On nastalu situaciju vidi kao priliku te nastavlja raditi na svojim djelima. Između 1948. i 1951. stvara Karneval, Jednoroga, Tajni protokol i Tišinu, koji su objavljeni između 1985. i 1987. godine. Drugi dio njegova najvažnijega djela Scientia sacra objavljen je 1988. godine pod nazivom Duhovno naslijeđe čovječanstva. 1991. godine objavljena su mu djela Silvestrovo nastalo 1957., S izvjesnog gledišta 1961. i Zbog toga 1967. godine. Godinu kasnije izlazi zbirka eseja Patmos.

U Mađarskoj je 1955. godine živjela samo jedna osoba koja je mogla, ne samo razgovarati već i razmjenjivati mišljenje s Heraklitom, Budom, Lao Tseom i Shakespeareom na njihovu materinjem jeziku. Kad bi ova četvorica humanista sletjela avionom u Tiszapalkonyai, obratili se prvom radniku na kojeg bi naišli, kad bi to, nekim slučajem, bio Bela Hamvas i ako bi razgovarali tri noći uzastopno – ne danju jer je Hamvas betonirao, ali bi mu gosti možda pomogli – oni bi mogli pomisliti: ako su u ovoj zemlji radnici poput ovoga čovjeka, kakvi su onda učeni ljudi? Ali kad bi se nakon toga osvrnuli na cijelu državu, shvatili bi situaciju.

Geza Szocs

Kako biste se bolje upoznali s razmišljanjima Bele Hamvasa, pročitajte njegova djela Krevet i Wordsworth ili filozofija zelenoga, koje smo odabrali za vas.