Pravu je pjesmu trebalo napisati
davno,
kad tamne urne života stajahu visoko
na pozlaćenom zenitu ljeta,
nepomične,
i zvuci dubina
nisu ih dodirivali.
Kada su šutnje bile gorče a riječi
lepršavije
i misli su se susretale s mislima
poput sunčanih zraka u začaranim
odajama juga.
Prvu je pjesmu trebalo napisati davno,
dati je ljudima, da je prezru, i
bez nje otići
dalje
da bismo se mogli za njom
u mraku
obazreti.
Ali prava bi nas pjesma bila odvela
za sobom, u svoju zbilju
gdje se drveće smrzava i gdje rastu
velike mrtve oči ljudi
kao jezera.
Prava bi nas pjesma utopila u njih,
u ta jezera,
u te oči, velike, mrtve. U te urne
koje su polagano sa zenita
silazile
i poredavši se u krugu oko našeg srca
ljupkošću slavuja
dozivale njegov pepeo.